Fotografija: Wikipedia

Entoni Hopkins: bes kao umetnost

Sredinom osamdesetih, dok je igrao u predstavi „Pravda“ u londonskom Nacionalnom teatru, Entoni Hopkins dao je intervju za BBC u kojem je otvoreno govorio o besu koji nosi u sebi. „Ne znam zašto sam besan,“ rekao je tada, „ali taj bes pretvaram u energiju. Možda bih bez toga bio kriminalac.“
Ta rečenica, izgovorena s prepoznatljivom britanskom smirenošću, postala je gotovo proročanska za njegovu karijeru – glumca koji je u svaku ulogu unosio eruptivnu silu emocija, ali pod apsolutnom kontrolom.

Hopkins nikada nije govorio o glumi kao o zabavi. Za njega je to bila vrsta terapije – kanal kroz koji su prolazile sve potisnute struje njegovog temperamenta. U više navrata priznavao je da ga uloga menja, razlaže i ponovo sastavlja. „Gluma nije način da se pobegne od stvarnosti,“ govorio je, „već da se sagleda iznutra.“ I možda baš zato publika u njegovim likovima prepoznaje nešto poznato – ne samo likove iz priča, već delove sebe.

U to vreme Hopkins je već bio priznat pozorišni glumac, ali još uvek daleko od filmske slave koja će doći kasnije sa likom Hanibala Lektera. „Pravda“ i kasniji „Kralj Lir“ pokazali su da je sposoban da u jednom dahu bude ranjiv i zastrašujuć, introspektivan i divlji. Njegovi likovi nikada nisu bili jednoznačni – uvek su nosili tu finu liniju između reda i haosa. Baš kao i on sam.

📸 – Imdb 1980.


Hopkinsov “vulkanski gnev”, kako ga je opisao u BBC intervjuu, bio je i njegov alat i njegovo prokletstvo. U svetu glume, gde emocije treba precizno dozirati, on ih je pretvarao u strukturu. Bio je glumac koji ne glumi – koji se, umesto pretvaranja, otvara. „Pretvaram to u energiju,“ rekao je. I zaista, svaka njegova uloga – od Lira do Lektera – nosi taj isti impuls: unutrašnji sukob čoveka sa samim sobom.

Niko nije jedinstven. Niko nije poseban. Glumci – pogotovo.“

Entoni Hopkins

Danas, u poznim godinama, Hopkins o svemu govori s blagom ironijom. „Ako mislite da ste posebni, mrtvi ste,“ rekao je jednom. „Niko nije jedinstven. Niko nije poseban. Glumci – pogotovo.“ Njegova filozofija o glumi pretvorila se u meditaciju o skromnosti. Na vrhuncu slave, on je govorio o zahvalnosti, o radu, o tišini. O tome kako je umetnost tek trenutak u dugom nizu pokušaja da čovek razume sebe.

Hopkinsov bes je odavno postao tišina, ali i dalje ima snagu da pomera publiku. I možda u tome leži tajna velikih umetnika – u sposobnosti da iz tame stvore svetlo. Kada ga danas gledamo, ne vidimo samo glumca koji tumači likove, već čoveka koji je pronašao način da preživi kroz njih. Njegova „Pravda“ nije samo komad iz prošlosti, već metafora čitavog njegovog života: borba između reda i unutrašnjeg haosa, između gneva i mira, između uloge i istine.

Facebook

Najčitanije