Od „Velvet Undergrounda“ do besmrtnosti – sećanje na Lua Rida

Lewis Allan “Lou” Reed (Lu Rid) je rođen 2. marta 1942. u Bruklinu, Njujork.  Odrastao je u Long Ajlendu i rano je zavoleo muziku, ali i stvarnost koja je išla uz nju – grad, senke, želje, nesigurnosti. Kada je sredinom šezdesetih godina stupio u svet muzike sa bendom The Velvet Underground, pod patronatom Andy Warhol-ja, Reed je unutar rokenrola započeo nešto nezamislivo: spoj poetskog i urbanog, brutalne iskrenosti i sofisticirane estetike.

Velvet Underground formalno nije bio komercijalni hit u početku — njihov debi album prodat je u relativno malom tiražu — ali uticaj koji je ostavio bio je ogroman. Jedna poznata izjava kaže da su „svi koji su kupili tih 30 000 primeraka započeli bend“.  Lou Reed je bio glavni autor i glas, često istražujući teme koje tada nisu bile „glavne muzike“ – život u predgrađu i gradu, droga, seksualnost, stvarnost koja graniči sa fantazijom.

Početkom sedamdesetih, Rid je započeo solo karijeru koja će trajati više od četiri decenije. Albumi poput Transformer (1972) – na kojem se nalazi hit „Walk on the Wild Side“ – i Berlin (1973) proširili su njegov umetnički domet.  U muzici Loua Reeda prepoznaje se taj spoj sirovog rokenrola i literarne ambicije, bendova poput Velveta i sopstvenog glasa: „You hit me with a flower / You do it every hour“ – stih iz „Vicious“, pokazujući njegovu sposobnost da naizgled banalno pretvori u neizbrisivo.

Zdravstvene poteškoće pratile su ga poslednjih godina života. U maju 2013. podvrgnut je transplantaciji jetre u Klinici u Klivlendu.  Već u oktobru iste godine, 27. oktobra 2013, Lou Reed je preminuo u svom domu u Istočnom Hamptonu, Njujork, u 71. godini života.  Uzrok smrti bio je bolest jetre, posle hroničnih problema zdravlja koji su uključivali hepatitis, dijabetes i posledice dugogodišnjeg života na ivici.

Lou Rid, koji je vežbao tai či sa majstorima, govorio je da ne traži uspeh, već povezanost sa „nevidljivom silom“ univerzuma.

Anne-Christine Pužula/AFP/4/7/07

Nasleđe Lu Rida – kao člana Velveta i kao solo autora – ostaje nepokolebljivo. On nije bio umetnik koji se prilagođavao trendovima; on je često kreirao trendove. Kako je jedan kritičar zauzeo: „Njegova muzika i tekstovi su postali zrcalo duha grada i vremena“ (The New Yorker) . Njegov rad uticao je na punk, glam, noise rock, indie – a iznad svega, na umetničku slobodu: da glas bude istinoljubiv, neprilagođen i autentičan.

Za mnoge, Lu Rid je ostao metafora za Njujork – grub, elegantan, neuhvatljiv. Pesme kao „Perfect Day“, „Sister Ray“, „Femme Fatale“ čine se kao da su zabeležile osobnu kartografiju urbanog života i ljudskih želja.  Posle njegove smrti, održani su javni skupovi u Njujorku gde su se njegove pesme slušale u tišini i složno sećanje je govorilo više od reči.

Iako više nije tu da stane na scenu, njegova muzika nastavlja da odjekuje — u bendovima koje je inspirisao, u gradskim ulicama koje su bile njegov teren i u generacijama koje su našle u njegovim stihovima svoj glas. Danas, kada podsećamo na Loua Reeda, podsećamo se i na ideju da umetnost ne mora da bude laka – da može biti sirova, izazovna i važna. Lou je bio upravo to.

Facebook

Najčitanije