Queen 1975. (u smeru kazaljke na satu od vrha): Brajan Mej, Džon Dikon, Fredi Merkjuri, Rodžer Tejlor

Opera u tri minuta: genijalni haos „Bohemian Rhapsody“

Pedeset godina nakon što je objavljena, pesma (31, oktobra 1975 sa albuma A Night at the Opera
Novembra 21, 1975) „Bohemian Rhapsody“ grupe Queen i dalje ostaje neuhvatljiva – ne samo kao muzički eksperiment, već kao delo koje je istovremeno i pop, i drama, i opera. Njen operetski segment, koji traje nešto više od minuta, i danas se smatra jednim od najneobičnijih i najsmelijih trenutaka u istoriji rok muzike. Freddie Mercury ( Fredi Merkjuri) je njime spojio ono što do tada niko nije pokušao: klasičnu formu i rokersku strast.

U tom delu pesme, sve što se do tada slušalo pretvara se u pozorište zvuka. Balada se prekida i iznenada kreće vokalna eksplozija – višeglasje koje podseća na grandiozne zborove iz Verdijevih opera. Fredi, Brian May (Brajan  Mej) i Roger Taylor ( Rodžer Tejlor) snimili su stotine vokalnih slojeva koristeći tehniku overdubbinga, što je podrazumevalo neprestano dodavanje novih glasova preko postojećih. U studiju „Rockfield“ u Velsu, bend je radio gotovo tri nedelje samo na ovom segmentu.

Tekstualno, ovaj deo pesme je podjednako enigmatičan. „Scaramouche, Scaramouche, will you do the Fandango?“ i „Galileo Figaro magnifico!“ – to su stihovi koji nemaju racionalni smisao, ali nose ritam i energiju pozorišta. U njima se susreću ironija, komedija i metafora. Mercury je često izbegavao da objašnjava značenje teksta, ostavljajući publici da ga tumači po sopstvenom osećaju. Upravo u toj neodređenosti leži njegov magnetizam.


Za Fredija, koji je odrastao uz operu i italijansku dramatiku, ovaj deo pesme bio je svojevrsni omaž njegovoj fascinaciji klasičnim formama. Bio je zaljubljen u umetnost izražavanja bez ograničenja, a „Bohemian Rhapsody“ je postala njegov lični muzički teatar. Neki muzički istoričari smatraju da operetski segment simbolizuje unutrašnju borbu – sukob između krivice i oslobođenja, svetlosti i tame.

Iako su mnogi pokušavali da pronađu „skriveno značenje“, Mercury je tvrdio da „Bohemian Rhapsody“ nije alegorija, već emocija u zvuku. Lik Scaramouche, preuzet iz italijanske commedia dell’arte, dodaje sloj ironije, dok se Galileo pojavljuje kao naučna metafora i šala na račun Mayevog interesovanja za astrofiziku. Beelzebub, demon iz hrišćanske mitologije, unosi mračnu notu – kontrast beskrajnoj teatralnosti.

Is this the real life? Is this just fantasy?
Caught in a landslide, no escape from reality
Open your eyes, look up to the skies and see
I’m just a poor boy, I need no sympathy
Because I’m easy come, easy go
Little high, little low
Any way the wind blows doesn’t really matter to me, to me
Mama, just killed a man
Put a gun against his head, pulled my trigger, now he’s dead
Mama, life had just begun
But now I’ve gone and thrown it all away
Mama, ooh, didn’t mean to make you cry
If I’m not back again this time tomorrow
Carry on, carry on as if nothing really matters
Too late, my time has come

Uticaj ovog segmenta na popularnu kulturu bio je ogroman. Kada su 1992. godine likovi iz filma Wayne’s World zapevali „Bohemian Rhapsody“ u kolima, generacija rođena mnogo posle Fredijeve smrti otkrila je pesmu iznova. Ta scena, spontana i duhovita, postala je sinonim za zajedničko pevanje i oslobađanje emocija – upravo ono što je Freddie oduvek želeo da postigne.

Danas se operetski deo „Bohemian Rhapsody“ doživljava kao simbol kreativne slobode. Nema pravila, nema žanra, nema granica između visoke umetnosti i popularne kulture. Sve se spaja u jedno – ljudski glas koji peva o haosu, o krivici, o ljubavi i o smrti, i koji se, kao i Mercury sam, usuđuje da u tišini sveta pusti svoj najsmeliji krik.

Facebook

Najčitanije