Recenzija albuma: Smak – Crna dama (1977)

Postoje albumi koje ne slušamo samo ušima, već celim telom. Crna dama iz 1977. godine nije samo ploča – to je vremenska kapsula, glas mladosti i prkos jednog doba koje je želelo da svira slobodno. Dok je svet tih godina već imao svoje Pink Floyd i Deep Purple, Jugoslavija je imala Smak – bend koji je dokazivao da talenat i strast ne poznaju granice.

Album je snimljen u Londonu, u vreme kada odlazak u inostranstvo za domaći bend nije bio samo privilegija već i svojevrsna inicijacija. Zvuk Crne dame odražava tu hrabrost – gitara Radomira Mihajlovića Točka progovara sa istom lakoćom kao i najveći gitaristi svetske scene, a vokali Borisa Aranđelovića nose emociju koja razbija i vreme i prostor.

Pesme poput Crna dama i Biska 16 postale su više od muzičkih brojeva – postale su emotivni kod jedne generacije. U njima se čuje čežnja, potraga za indetitetom ali i ljubav prema muzici. Obožavaoci ih danas doživljavaju kao životne priče, a ne samo kao rifove i stihove.

Ono što ovaj album izdvaja jeste kako je album nastao, a to je ljudskost: Emocije koje se prenose, strast, dok u današnjem vremenu polako više to ne prepoznajemo.   Ali, ovo nije savršen album u tehničkom smislu, već iskren zapis vremena kada se bend borio da dokaže da vredimo i da naš rock može stajati rame uz rame sa svetskim. U toj borbi krije se njegova magija – krhkost i snaga u jednom.

Crna dama danas zvuči kao podsetnik da umetnost opstaje kada je lična i iskrena. Nije to samo ploča za kolekcionare, već priča o hrabrosti da sanjaš, da veruješ u gitaru kao produžetak sopstvene duše i da iz malog Kragujevca možeš dotaknuti London, a onda i svet.

Facebook

Najčitanije