Screenshot

Svirao u Knez Mihailovoj da bi preživeo, sada se vraća albumom „Klub uličnih svirača“

Postoje priče koje ne počinju reflektorima, već asfaltom. Takva je i priča Zorana Ilića Tambure — muzičara koji je više od 14 godina proveo svirajući u Knez Mihailova, pretvarajući svakodnevni gradski ritam u svoju ličnu scenu. Njegova gitara postala je deo zvuka Beograda, a prolaznici, publika koja se menja, ali emocija ostaje ista.

Iza tog prizora krije se mnogo dublja priča. Tambura nije samo ulični svirač, već muzičar sa dugim stažom i bendom Beli Bagremi, koji postoji još od 1987. godine. Već krajem osamdesetih objavili su EP „Čuvaj mi se ljubavi“, a zatim i album „Predaj se, srce“ 1994. godine, u vremenu kada je scena bila drugačija, ali jednako surova prema onima koji pokušavaju da opstanu.

Život je, međutim, imao drugačije planove. Posle albuma „Doba rock ’n’ rolla“ iz 2010. godine, okolnosti su ga dovele na samu ivicu egzistencije. Umesto studija i bine, ostala je ulica. Ali za razliku od mnogih, Tambura nije odustao. Svaki nastup u Knez Mihailovoj bio je tiha borba, ne samo za prostor, već i za pravo da muzika postoji izvan sistema.Upravo zato njegov povratak nosi posebnu težinu. Promocija novog albuma „Klub uličnih svirača“, zakazana za 15. april u Sokoj klubu, nije samo još jedan koncert, to je simbol zatvorenog kruga. Povratak sa ulice na scenu, ali bez odricanja od svega što je ta ulica donela.

Ono što ovu priču izdvaja jeste njena autentičnost. Nema velikih kampanja, nema industrijske podrške — samo godine sviranja, publika koja zastaje i sluša, i vera da muzika ima smisla čak i kada je najteže. Tambura i Beli Bagremi ne vraćaju se na scenu kao novi bend, oni se vraćaju kao priča koja je preživela, piše Blic.

I možda je upravo to ono što danas najviše nedostaje , iskrenost koja se ne može naučiti, već samo odživeti. U svetu brzih uspeha, Zoran Ilić Tambura podseća da muzika nije samo karijera. Ona je, pre svega, način da se opstane.

Facebook

Najčitanije