Još jedan fantastičan koncert mostarske krosover grupe 19. juna u Luci Beograd!
Kako da znate kada je neki koncert uspeo?
Postoje tri nepisana pravila.
Prvo je da vidite da bend jednostavno neće da ode sa bine. Ne žuri im se, produžavaju setlistu i vraćaju se iznova kada ih dozivate.
Drugo je kada postoji hemija od prve pesme, tolika da frontmen komotno može da odmori na nekoj klupici dok publika peva svaki stih i stvara u publici svoju mikro-zajednicu kojoj niko drugi nije potreban.
I treće, kada posle koncerta, odmah ili sutradan upalite neki plejer ili aplikaciju s pesmama i nastavite da slušate istu tu grupu!
Zoster je po tim kriterijumima pred više od 1.500 ljudi rasturio u Luci Beograd!
Bravo za Long play što je imao njuh da ih dovede na Open Air mesto, jer Zoster JESTE za otvorene nastupe.
Energiju širi i preko reka i planina, od Vardara pa do Triglava i spaja nespojivo. Samo da ste videli profil ljudi u publici.

Dok se pevač Mario Knezović šetka u kimonu, iz publike mu se klanjaju klonovi Nika Slotera u havajskim košuljama, kao i žene u haustorskim letnjim haljinama.
Nakon reda roditelja sa decom na ramenima, u drugom je hrpa momaka u belim košuljama. Deluje da su pobegli ranije s posla i prihvataju Zoster kao after.
„Ja sam svoje voljeno upucao u koleno“, ori se sa bine i publike, pa „Tadija te tuži, Tadija ti sudi“, pa „Živio je čovjek zvani Činjenica“, pre toga „Sve u svoje vrijeme“.
Dok preradimo i sažvaćemo sve emocije iz prethodne pesme, Mario i drugovi kao na traci isporučuju zarazne ritmove tokom kojih se ne zna ko pije ko plaća u publici. Neki igraju u rege ritmu, drugi pljeskaju, treći sve snimaju, a jedan od gledalaca pali prvu baklju!
Nastaje potpuni haos koji godi frontmenu Zostera. Dodaje gas sa hitom „Najgori“ i krosover donosi tehno bit.
Pred binom zapažamo više malih krugova u kojima ekipe đuskaju zasebno i sve zajedno fenomenalno izgleda. Velika žal što nemamo dron da ovo snimimo iz vazduha. Izgledaju kao virovi od kojih ne bežiš, već ljubomorno želiš u njih.
Krcato je, ali ljudi nisu nabijeni već sa razmacima pristojnim za đusku.
„Ja nikad nisam bio nigdje, a ti si brate bio svugdje, imao si priliku da vidiš, imao si priliku da čuješ“ prati rusvaj u publici, a prirodno se na sve nadovezuju „Jesam ti rekao“ i „Volio sam te“.
Uz klasičan „in da hud“ rep fazon Mario viče „Are U talkin to me“ što posle skoro dva sata najavljuje kraj prvog dela programa.
Tada se dešava nešto što se ne viđa često. Bis je mračan ali publiku kao da je neko prethodno lobotomirao da sinhronizovano radi identičnu stvar – u potpunoj tišini svi pale telefone i čekaju Zoster da se vrati.
Tada se pali i druga baklja koju Mario prati sramežljivim osmehom i kreće balada za suze, zagrljaje i setu.
„Plačeš, pi*ko, plačeš, plačem, a ne znam zašto, mislim da propuštam nešto, plačem, i bude mi dobro“.
Primećujemo valcerske momente kod parova, puno izjava ljubavi, što komentariše i Mario:
„Kako ste divni svi“.
Vala jesmo. Vala vredelo je družiti se s vama, momci. I opet ćemo.
Zar je iko mislio da će koncert proći bez „Gavrila“? Sile nema. Na to ide „Oni tuku bezbolnim palicama“, posle čega se bis pretvara u jazz jam session.
Ljudi su ok sa tim i ne ide im se kući. Neki se sa grčom na licu neopaženo iskradaju, vidi se da im je krivo što moraju ranije kući.
Koncert se završava novom pesmom „Ja ne očekujem nagradu“. Novi singl se prirodno nadovezuje na pesme „Ne okrećem se tata“, „Samo reci ne“, „Sin Tadijin“ i „Dok si spavao“.
Dug, dug aplauz publike, još duži zagrljaj članova benda i poziranje za sećanje.
U pozadini Eni Lenoks peva „No more I love you’s“.
Mega hit, ali reči ne idu uz ovo veče. Ovde će ljubav još trajati. Verovatno zauvek.
Na kraju objašnjenje za novu generaciju koja je zapitkivala posle koncerta očeve i majke kako to da je Zoster toliko popularan?
Oni su krosover nekoliko stilova koji svima prijaju. Njihovi nastupi nisu zasnovani na velikom spektaklu ili scenskim efektima, već na snažnoj komunikaciji sa publikom, prepoznatljivom ritmu i tekstovima koji lako ostaju u sećanju. Na ljubavi.
Njihove pesme govore o svakodnevnom životu, društvenim problemima, apsurdima Balkana i ljudskim odnosima na način koji je duhovit, gotovo Nadrealni s velikim „N“, inteligentan i blizak širokoj publici.
Tekstovi često koriste onu čuvenu balkansku i bosansko-hercegovačku ironiju i jednostavan jezik, pa se ljudi lako pronalaze u njima bez obzira na generaciju ili državu iz koje dolaze.
Od Zostera taman.