O novom koncertu u Beogradu 13. novembra u Mts Dvorani, o novim singlovima, o (ne)planiranim duetima, o kolegama kojih više nema, o velikim koncertima po regionu, o ljubavi prema publici
Čuvena regionalna – makedonska pop muzičarka Kaliopi ponovo nam dolazi u Beograd na novi koncert koji će održati u srpskoj prestonici: u petak, 13. novembra (20:00h) zasijaće na velikoj sceni Mts Dvorane.
Podsetimo, prethodni koncert na ovom prostoru Kaliopi, održala je na Dan žena 8. marta 2025. godine, i sada se vraća u prijatan prostor.
Biće to njen četvrti koncert na sceni bivše Dvorane Doma sindikata od 2019. godine, i sve muzičke večeri bile su apsolutno čarobne. Verujemo da će biti identično i 13.11.2026., samo što će se sada prvi put predstaviti u drugačijem izdanju – “Kaliopi Unplugged 100% Live”.
Muzička umetnica je nedavno imala mini turneju po regionu, u Bosni i Hercegovini – Sarajevo, Tuzla i Bijeljina, dok je ostvarila vanserijski uspeh krajem 2025. godine kada je održala četiri Unplugged koncerta u Makedonskoj Filharmoniji i u oktobru 2026. je imala zaista trijumfalni koncert u Skoplju, na pozornici Arene “Boris Trajkovski”.
Kako nikada ne miruje sa novim projektima, Kaliopi nam se predstavila sa svoja dva nova singla u saradnji sa Romeom Grillom – “Bebe” i “Laž”.
„Bebe“ je delo autorskog tima koji čine Romeo Grill (muzika, aranžman i produkcija) i Kaliopi (tekst). Video spot je režirao Aleksandar Ristovski – Princ.
Kompletan autor pesme “Laž” svakako je spomenuti Romeo Grill, jer potpisuje – kompoziciju, tekst, aranžman i produkciju.
Režiju retko izvanrednog video spota je realizovao Luka Sep, Kavakava produkcija.
Kaliopi je osvajala Beograd na različitim prostorima – Kolarčeva zadužbina (dva rasprodata koncerta), Sava centar, Pozorište na Terazijama sa kolegom Edinom Karamazovim (svetski lautista, rodom iz Bosne i Hercegovine), kao i po Srbiji, gde se pamti veliki koncert na Fruškoj Gori – Vrdniku, povodom manifestacije “Novi Sad – Evropska prestonica kulture”.
Verovali ili ne, Kaliopi zapravo obeležava zlatni jubilej – 50 godina na muzičkoj sceni, iako je i dalje duhom večita devojka, neko bi rekao i – devojčica. Obožava muziku, pozornicu, i nikada ne može da se zasiti umetnosti, stvaralaštva, naprotiv, i dalje snima nove albume, singlove, spotove.
Sada je vreme za našu novu muzičku priču.
Odnosno priču sa …. KALIOPI.

JAKO SE RADUJEM KONCERTU U BEOGRADU
Eto, očekuje nas još jedan lep događaj u Beogradu, vaš četvrti koncert u Mts Dvorani u petak, 13. novembra, ali prvi put će biti Unplugged. Zapravo naziv koncerta je “Kaliopi Unplugged 100% Live”. Kakav je osećaj da se sad u drugačijem muzičkom, koncertnom formatu obraćate publici koja je navikla na jedan ovako elektrik kompletan ugođaj, a ovde ipak malo, da kažem, intimniji je i zvuk, a intimniji ste vi?
Tako je. Pre svega moram reći da se ja jako radujem ovom koncertu.Jako sam uzbuđena, jer jedva čekam da vidim njihova lica i njihovu energiju kad krenemo da im poklanjamo novi način, hajmo reći, novi način izvođenja pesama koje su navikli da slušaju u jednom ruhu. Sad ih oblačimo ili maltene svlačimo malo više i dovodimo ih u jednom intimnijem ambijentu. Znači, samo to prepoznavanje pesama će promeniti način kako dolaze do njih, i sigurna sam da će doći do jednog posebnog i intimnog ostvarenja komunikacije među nama, što se i dogodilo na prošla četiri koncerta u Makedonskoj filharmoniji. Neverovatna je snaga i moć ovog načina komuniciranja s publikom preko unplugged izvođenja svojih pesama.
I tu je taj neobičan naziv vašeg koncerta.
To je smislio Romeo, moram reći. To je Romeo Grill rekao: „Neka se zove koncert “Kaliopi Unplugged 100% Live”. Ja na to kažem: „Sviđa mi se”. I stvarno mi smo 100% lajv, jer nema niti jednog električnog instrumenta na sceni. Čak štoviše, pošto imam dvojicu klavijaturista, jedan svira klavir, a drugi će svirati Hammond orgulje. I tako da ćemo za ovu priliku i doneti Hammond iz Makedonije, ali ono što je najbitnije je to da aranžmani kao aranžmani pesama se menjaju u smislu da one više ne mogu da sviraju sa tom snagom sa kojim postoji distorzija gitare, ili koja ima bubanj. Tu se sad svi malo prilagođavamo nekim drugim načinom. Kao ono, kad neko kaže: „Volim te!” i snažno te zagrli, a neko samo kaže: „Volim te”. I nema zagrljaja. Znači, na isti način. I jedan i drugi kažu “Volim te”. To je u svakom slučaju ljubav, ali se interpretira na različite načine.

MTS DVORANA MI JE POSTALA DRUGA KUĆA
Takođe na različite načine se uvek predstavljate srpskoj publici. Opet, sada četvrti put ste u Mts Dvorani, nekadašnjoj Dvorani doma sindikata, još iz doba Jugoslavije. I tako ispada da je u Srbiji, odnosno u Beogradu ovaj prostor negde vaša druga kuća? Odnosno druga umetnička kuća? Da li se tako osećate?
Tako je, apsolutno. Da, ja sam imala i dva koncerta u prošlosti u Sava Centru, imala sam u Pozorištu …
U Pozorištu na Terazijama, kao i dva rasprodata koncerta u Kolarčevoj zadužbini.
Tako je, Kolarčeva zadužbina. Bravo!
Sve sam gledao, sve pratim, zato i znam, naravno.
Hvala puno na tome. I tako da mi je Mts Dvorana postala druga kuća, jeste. Nekako ova Dvorana mi je legla na jedan drukčiji način. Ja, bez obzira što sam nedavno, u oktobru pevala u Areni “Boris Trajkovski” u Skoplju pred 10.000 ljudi, to je sasvim jedna druga priča. MTS Dvorana je posebna… kad dođem ovde, imam osećaj kao da je to moj neki svet, neka moja kuća.
Zapravo, osećate se kao da smo svi mi kao publika u vašoj dnevnoj sobi?
Da, tako je. I onda mi je tu sve, nekako tu su mi svi oni blizu. A opet ovaj prostor Mts Dvorane onako umem da ga doživim kraljevski. Ali evo zašto: zato što neko bi došao da bi on sam bio tako kraljevski na sceni, međutim, ja ne, ja volim da vidim kraljevski svoju publiku. I taj ambijent, taj osećaj mi upravo daje Mts Dvorana. I zato ja volim ovaj prostor i volim ljude koji rade u Mts Dvorani, zato što su stvarno baš posvećeni, profesionalci i ja volim kad ljudi s kojima radim umeju da me razumeju u potpunosti.

VEROVATNO NE POSTOJI VEĆA SNAGA OD EMOCIJA
Kada sam počeo da vas pratim redovno na koncertima po Beogradu, vi ste imali dva rasprodata koncerta u Kolarčevoj zadužbini. I onda mi je delovalo, tako ste se uklopili u taj ambijent, da ćete stalno dolaziti tu, da vam Kolarac savršeno leži. Međutim, vi ste onda otišli u Sava Centar, pa onda Mts Dvoranu i tako ste kombinovali. Nešto ranije sa kolegom iz Bosne i Hercegovine i celog sveta Edinom Karamazovim imali ste zajednički koncert u Pozorištu na Terazijama. Znači, prijaju vam prostori koji su upravo tako jedna vrsta ušuškanosti i intime sa publikom? To volite?
Tako je, tako je, kako da ne. Jako volim, jako volim to jer sam među svojima, među svojom publikom mnogo bliže… Ali ja opet kažem, evo to je bilo stvarno jako interesantno i fascinantno. Mi smo za dve godine imali dva koncerta u Areni u Skoplju, što je neverovatno. I onda meni sve to bilo jako brzo… Ja sam stvarno bila ono u čudu. Pitam se – „Kako?”. Mislim, radimo koncert i onda već oni zakazuju za dve godine novi termin u Areni? Kažem: „Ljudi, zar to nije malo prebrzo?”. „Ne, ne”, kažu mi oni. A u međuvremenu radimo četiri unplugged koncerta u Makedonskoj Filharmoniji.
I opet je Arena tada bila kao moja kuća. Arena je postala za mene isto jako ušuškana u tom trenutku, bez obzira na njenu veličinu.
Svaka Arena, pa i kod nas Beogradska Arena, nosi jednu vrstu monumentalnosti, kolosalnosti.
Da, opet je bila kolosalnost, ali ja to opet napravim da bude intimnost i to je neverovatno. Ja kažem: „Pa ja ne znam, u kojoj najvećoj areni da odem, ja ću opet se ušuškati da to to bude maleno, da to bude intimno”. I verovatno ne postoji veća snaga od emocija. To je sigurno najvažnija stvar. Emocije!

OHRID JE MOJ PRVI VAZDUH, MOJ PRVI UDISAJ
Evo, da budem sada i malo ličan. Ja sam se nadao da ću vas videte na celovečernjem koncertu ovog leta. A da li znate gde putujem svakog leta poslednjih godina?
Ne bih znala, recite.
Ohrid. Ja sam zaljubljen u Ohrid potpuno.
Da, Ohrid je grad u kome sam rođena. Ohrid je moj prvi vazduh, znači, udisaj prvi.
Naravno, znam, prelepo je tamo. Ovog leta vi ste gostovali na koncertu kod vašeg makedonskog kolege Slatkaristike na stadionu “Biljanini izvori”. Nisam išao na taj koncert, bili smo dan ranije na istom mestu, kada je pevala svetska pop zvezda Rita Ora. I onda, kako sam gledao repertoar koncerata tamo, sve sam se nadao da kad ja letujem da vi nekako gostujete na sceni Antičkog teatra ili Amfiteatra. Da li ćete u svom rodnom gradu nastupati u narednom periodu, eto baš možda sledeće godine, narednog leta?
Zapravo, imala sam ja, pre prve Arene u Skoplju, jedan koncert u Ohridu. Dakle, mi smo imali Herakleju u Bitolju i onda Antički teatar u Ohridu. Vi onda niste tada bili tamo. Ali eto, vaše pitanje kada ćemo opet, trebalo bi dogodine ponovo tamo da radimo koncert. U mom Ohridu! Sigurno na leto.

JA NE PONAVLJAM SEBE – SVAKI MOJ KONCERT JE DRUGAČIJI
Onda odlično. Svi ti, da kažem, veliki koncerti su vama redovni. Eto pominjete dve Arene “Boris Trajkovski”, imali ste sada turneju po Bosni i Hercegovini – Sarajevo, Tuzla i Bijeljina, onda ste opet kod nas u Srbiji … Da li vas nekada uhvati umor? Da li za muzičara postane naporna turneja, osetite li prezasićenje kada eto idete po republikama bi?
Ne, ne, nikako ne. Zato što bukvalno ono što se uradi na jednom koncertu je uvek drugačije. Jer ja ne ponavljam sebe. Evo, sad sam radila Arenu u Skoplju, to je jedan koncert. Za par dana kasnije smo pripremali turneju u Bosni i Hercegovini, to je sasvim drugi koncert. A onda imam treći koncert, unplugged, u Beogradu, koji nema veze sa unplugged-om u Skoplju. Znači, sve je drugačije. Što znači, dobro je i za muzičare, za sebe i za publiku. I uvek je drugačije. Ne umorim se nikada, od publike nikada. Umorim se od nekih sasvim drugih stvari. Mene umore samo tehnikalije i stvari koje se moraju, logistika i to. Sve to mora da štima, da bude u suglasnosti sa onim što je umetnički zamišljeno. I sad tu su, naravno, involvirani razni ljudi, tu je jako puno ljudi koji rade na tome. E, i onda ja volim, a to je uvek ta moja narav, to je taj moj karakter, dakle – volim da imam kontrolu, da znam šta se dešava oko koncerta. Tako da to je ono što je možda jedino zamorno, što sama sebi napravim. To mi niko ne predodredi, to sama ja napravim. Ali…
Onda, kada počne koncert, pretpostavljam – sve prestaje?
Tako je. I onda sve je lako. Ali, bitno mi je da je zvuk savršen, da je kako treba. Znači, puno sam dugo vremena tragala po tome da dođem do pravih saund inžinjera koji bi radili sa mnom. Sad sam ih pronašla i mislim da su stvarno predivni. Slovenci su radili isto na saundu, ali mislim da ću imati u Beogradu isto jako dobru ekipu, pošto oni su nekako svi povezani. Tako da je Slovenac preporučio u Beogradu ekipu koja je odlična, tako da je to super. Jako mi je bitan zvuk. Volim da audio-vizuelno bude za svakog onog ko sedi u publici – poseban doživljaj.

ROMEO GRILL I JA KOKETIRAMO SA RAZLIČITIM PRAVCIMA – ŽANROVIMA
Vi ste ovako diskografski gledano, prilično neumorni. Uvek su neke nove pesme, singlovi. Objavili ste “Bebe”, sada je najnovija pesma „Laž”, pomenuli ste da je 37 godina kompozicija već postojala, a onda se sada pojavila konačno sa tekstom. Moramo da pomenemo žanrove. Liči na taj neki malo rokenrol, ili pop rock, ali u vašem stvaralaštvu ima i više pravaca – soul, jazz, blues.
Tako je, u pravu ste, ima svega. I etno, i sve. Mi koketiramo sa stilski različitim pravcima. Mi nikad nismo ušli u nečiji kalup ili nismo hteli da mi sebi napravimo kalup i to je to. Ne. I ja i Romeo smo takvi kreativci, koji jednostavno imamo široku sliku svega onoga što muzika nudi, daje i kao inspiraciju i kao kreativnost. Ja se jako uzdam u njegovu, hajmo reći – moć da napravi pravu melodiju, tekst, aranžman, produkciju. Neverovatno zna biti moderan, neverovatno zna i klasično i moderno spojiti u nešto što mene na kraju oduševi i da mi inspiraciju da to otpevam. Tako da imamo više žanrova, istina.
Pesma „Laž” je takva, nudi više raznolikih žanrova i podžanrova, opet negde je u osnovi pop rock?
Da, „Laž” je ta takva pesma, definitivno. Ali da, mi smo uvek bili kao pop. Pop muzika, zna se, pop – popular. Znači, popularna muzika, ali…
Opet više od toga ste oduvek bili. Nije to samo pop žanr.
Da, uvek tu ima nešto više. Mi smo umetnici u tom pop artu, hajmo reći, muzičkoj ekspresiji, jer koketiramo sa različitim stilovima, ali ne zato što mi to radimo namerno, već jednostavno tako se nametne. Kad je Romeo meni doneo „Melem”, pa ja… ne mogu vam opisati. Kad sam čula aranžman ja sam se oduševila. Tako da je to – to!

OBAVEZNE PESME NA REPERTOARU KONCERTA: “ROĐENI (BATO)”, “CRNO I BELO”, “VUČICA”, “KOFER LJUBAVI”, “MELEM”
Da li vam je teško da napravite repertoar za koncert? Toliko albuma imate, hitova, a treba u dva sata da stavite pesme. Kako pristupate tome da sastavite set listu? Šta je ono što uvek mora da bude na repertoaru?
Da, jako! Nakon toliko pesama, toliko vremena… jeste teško uraditi repertoar. Od pesama koje uvek pevam mora biti – „Bato”, „Crno i belo”, pre kraja.
Mora da bude „Kofer ljubavi”, zar ne?
Ah, pa naravno! „Kofer ljubavi”, bez toga se ne može, a ne može se ni bez „Vučica”, ni bez „Melema”, ne može se bez nekih novih stvari poput „Dobro veče i laku noć” koja je publika sada već doživljava sasvim lepo… Onda ne može se bez „Daj mi komad duše”, ne može se bez mnogo toga, dok se svega setim. Nekad smo svirali isto jako puno „Nebo mi sja”, „Znam da te volim”, sada moramo nekim novim pesmama dati vreme. Recimo „Lokomotiva”, ne može se bez nje. Hajmo reći, da se podsetim samo, mnogo pesama imamo, a tek makedonskih hitova koliko ima ih: „Mesečina”, „Oboi me”, „Za samo eden den”, “Daj da pijam”, “Ako denot mi e nok”, „Dali me sakaš”… To su pesme koje su same našle put i izvan Makedonije. Onda imamo evo, nove stvari sa Slatkaristikom koje publika jako gotivi. Sad smo napravili kao remiks na moju pesmu „Oboi me” gde je on ubacio svoj stih i onda je to znači, bilo pravo ludilo za vreme koncerta.


DUET SA MASSIMOM “MELANKOLIJA”: NEVIĐENA SIMBIOZA VOKALA I ENERGIJA
Veoma nedostaje jedna predivna pesma, koje ovde na našim prostorima niste nikada izvodili. Reč je o duetu baladi “Melankolija” sa nažalost pokojnim Masimom Savićem. Toliko ste se oboje sa vokalima spojili. Retkost sjajne pesme.
Ooo, „Melankolija”! To smo izveli jednom u „Gavella” pozorištu u Zagrebu i to je bilo, to je jednom, i nismo više. Da, jedna neviđena simbioza vokala i energija i to je bilo tada.
OSETI SE VELIKA PRAZNINA ODLASKOM VELIKIH MUZIČARA I KOD NAS I U SVETU: ČUVARI BEDEMA
Vi ste i bili 2024. godine na velikom koncertu u Sava centru kao omaž, In Memoriam Massimu. On je bio, isto kao i vi, iznad pop žanra. Sa tim u vezi, kako se osećate što ta Jugoslavija, nažalost, kao da se sužava? Za kratko vreme gubimo ljude – i Gabi Novak je otišla, uveliko Arsen Dedić, nažalost, sad i Matija Dedić tako prerano, Masimo, da ne pričam dalje. Sve su to za nas nekako veliki šokovi, zar ne?
Da, pa kako ne. Od Đorđa Balaševića, pa preko svih onih velikih koji su nas napustil, Arsena, do Masima, do Olivera Dragojevića. Puno njih ima koji su otišli, ali moram reći da to je neminovno, nažalost. I u celom svetu vidite da umetnici odlaze. Mi smo izgubili jako velike i svetske muzičare u zadnje vreme. I svaki njihov odlazak, bez obzira na to ko je, ko odlazi, svi oni veliki, to je kao da gubimo deo sebe. I deo naše nade da ovaj svet mora biti da postane lepše mesto, jer oni su nekako bili kao čuvari tih bedema, da kvalitet opstaje tu svugde. Sad kad ih nema, onda čovek se, naravno, oseti više samim, usamljenim, oseti da postoji ta velika praznina njihovim odlaskom.
Ali nekako, hvala Bogu da je naš posao vezan sa time da dela naša štite i čuvaju se, i bez obzira na to da nas neće više biti jednog dana, ne može drugačije, niko od nas neće večno proživeti, ali bar eto, to što je Masimo ostavio, što su drugi ostavili, Arsen Dedić, Gabi Novak, Oliver Dragojević, Đorđe Balašević i svi ti velikani naši, Toše Proeski naši, svi… opet su tu negde s nama.
JESAM JUGONOSTALGIČNA, PRE SVEGA NOSTALGIČNA ZA ONIM FAMILIJARNIM ŽIVOTOM KOJI SMO IMALI NEKADA DAVNO
Da li ste vi jugonostalgični, u smislu da vam fali cela ta naša bivša Jugoslavija?
Jesam, jesam kako nisam? Ja prvo sam nostalgična za onim životom, familijarnim, koju smo imali nekad. Sednemo za sto, bar ručamo svi zajedno i opustimo se… Svaki vikend smo negde putovali, išli, družili se. Kuća je bila puna radosti. Sada nema, svako izlazi, ulazi u različita vremena. I to je ono što vreme nas gazi i način života. Brzi način življenja je najveći neprijatelj onih najlepših, suštinskih ljudskih stvari u životu.
Da li imate utisak da, zbog stalne razmene gostovanja, eto vi ste često ovde, naši muzičari odlaze po regionu, kao da zbog muzike Jugoslavija i dalje postoji? Kao da se nikada nije raspala?
Sve dok nema politike u svemu tome, muzika je mesto gde nema niti granica, niti barijera, niti predrasuda, ništa. Ona ima samo jedan jezik – jezik ljubavi.
Što se tiče dueta, sa našim Željkom Samardžićem ste radili pesmu “Znam”. Uspešna saradnja sa kolegom. Da li planirate, kad smišljate pesmu, da se pojavi još neki duet? Da li imate neke neostvarene želje sa konkretnim kolegama za nove duete?
Nikad ne razmišljam tako. Nema kod nas osmišljenih dueta. To je nešto što se ili dogodi ili se ne dogodi. Znači, za duet mora da postoji da se zdušim s nekim. A zbog marketinga i toga sličnog – nema dueta. Ne, ne, ne. Tako je bilo i ovo. Čekali smo tri godine, jer smo mi iz šale onako govorili da bismo mogli uraditi duet … Mi smo prijatelji 40 godina, Željko Samardžić i ja, nikad ne bih pretpostavila da bih pevala sa Željkom, jer jedna je muzika, moja muzika je ovde, moj glas je ovamo, na jednu stranu, njegov je ovde, na sasvim suprotnu stranu, nemamo veze nikakve. I to je Romeo spojio. To je to što je fascinantno, da ti spojiš dva nespojiva glasa. Ne znam kako mu to uspeva. U jednom mi smo spojivi kao ljudi, družimo se, ali kao muzičari nikad ne bih rekla. I onda, odjednom se sve spojilo. Izgleda da može?
I dobro, napravili ste hit! Pesma “Znam” je osvojila čitav region bivše Jugoslavije.
Da, to je bio Romeov potez. Postala je više od hita. Ona je evergreen.
Ivan Makragić


Ivan Makragić je dramaturg, novinar i kreativni autor rođen u Beogradu, snažno vezan za umetnost, kulturu i medije. Njegova raznovrsna karijera obuhvata radio, televiziju, film, pozorište i digitalne platforme. Pisao je za TANJUG i brojne domaće i regionalne medije, a danas radi kao corporate i content writer u kompaniji Zepter International.
Kao autor neguje stil koji spaja stručnost, kulturološku osetljivost i toplinu pripovedanja. Piše o filmu, muzici, pozorištu, televiziji i pop kulturi, stvarajući tekstove koji povezuju znanje, iskustvo i emotivnu dubinu.