Dejvid Gilmor svira „Crni Strat“ za serijal „Uživo u studiju Ebi Roud“ , 29. avgusta 2006. godine. *Fotografija: Poli Samson*

Intervju Dejvid Gilmour: „I dalje sviram da pronađem osećaj“

Izvor: NME – Dejvid Gilmor, čuveni gitarista i pevač grupe Pink Flojd, napuniće osamdeset godina u martu sledeće godine — ali, kako kaže, nema nameru da uspori. Prošle godine objavio je svoj solo album Sreća i čudnost (Luck and Strange), a zatim i koncertnu turneju koja je pretočena u film i u novi koncertni album The Luck and Strange Concerts, čije je izdanje zakazano za 17. oktobar.

Njegov povratak u kreativni zamah poklapa se sa velikim jubilejom: album Poželeo bih da si ovde (Wish You Were Here) slavi 50 godina. Tim povodom stiže luksuzno reizdanje, sa retkim demo snimcima, odbačenim verzijama pesama i koncertnim materijalom iz tog vremena.

U razgovoru iz svog studija nadomak Londona za npr.org , Gilmor govori o tom značajnom trenutku, pritisku da se nastavi posle Tamne strane Meseca i o tome šta ga i danas inspiriše — posebno kada muziku stvara sa porodicom.

O uvodnoj pesmi „5 sati ujutru“ na koncertnom albumu

To je zapravo snimak zvukova ispred mog prozora, jednog jutra u pet. Te stvari je teško objasniti — ne znaš kada će te nadahnuće pogoditi. Samo sam stajao na prozoru, držeći snimač, beležeći ptice, vetar, jutarnju tišinu.

Dejvid Gilmor nastupa uživo sa svojom ćerkom, Romeni.
Fotografija: Poli Samson

Hteo sam da stvorim atmosferu koja nije tipično rokenrol. Ništa protiv toga — ima i toga u koncertu — ali volim kada publika sedi, sluša, zamišlja i prepušta se muzici. Ne mora sve da bude ritam i buka.“

O značenju naslova albuma „Sreća i čudnost“

To je sreća generacije rođene posle rata. Mi smo bili ta srećna generacija. A sada, kad pogledam svet — Ameriku, Rusiju, Izrael — sve izgleda kao jedan veliki haos. Mislili smo šezdesetih i sedamdesetih da idemo ka svetu mira, jednakosti i blagostanja. Nažalost, to se nije baš ostvarilo onako kako smo sanjali.“

O pesmi „Između dve tačke“ i duetu sa ćerkom Romeni

Poli (moja supruga i saradnica) predložila je da našu ćerku Romeni pozovemo da proba da otpeva pesmu. Posle pet minuta u studiju bilo je jasno — ona je ta. Pevala je sa mnom još kao trogodišnjakinja. Tokom karantina 2020. počeli smo da snimamo male kućne sesije koje smo nazvali Von Trapped — jer smo, bukvalno, bili zarobljeni zajedno. Ja bih svirao, ona bi svirala harfu i pevala. Predivno iskustvo.“

O pisanju i snimanju albuma „Poželeo bih da si ovde“ u studiju Ebi Roud

Sećam se kako sam u kontrolnoj sobi počeo da sviram uvod na dvanaestožičanoj gitari koju sam tek kupio, i video sam poglede članova benda — onaj trenutak kada svi osete da se rađa nešto posebno.

Snimali smo šumove radija ispred studija, u mom automobilu. U to vreme niste imali dugme, već ste ručno okretali točkić i nailazili na čudne, ponekad sulude zvukove. Sve što čujete na početku pesme — to su stvarni trenuci koji su se desili dok sam sedeo u autu ispred Ebi Rouda.“

O nastanku naziva albuma i pesme

Bili smo u čudnoj fazi. To nije bio ’drugi album’, ali jeste bio album posle Tamne strane Meseca — ogromnog uspeha. U studiju je vladala letargija. Sedeli smo, pokušavali da se nateramo da opet radimo ozbiljno. To je deo onoga što je naslov značio — Rodžer (Voters) je mislio da nas često ’nema’, da nismo u potpunosti prisutni.“

O pritisku posle uspeha „Tamne strane Meseca“

„Pitali smo se — zašto uopšte ovo radimo? Slava? Novac? Sve ono o čemu smo sanjali kao tinejdžeri već smo postigli. I tada sam se zapitao: ’Da li zaista volim muziku, ili volim ono što dolazi uz nju?’ Zaključio sam da sam tu zbog muzike. Uvek sam bio zbog nje.“

O svom prepoznatljivom, suzdržanom gitarskom stilu

Ne razmišljam mnogo o tome. Samo pustim da me emocija vodi. Ne tražim ’novo’ ili ’drugačije’ — tražim osećaj, trenutak. Nisam brz gitarista, ali ne želim ni da budem. Volim to što radim, to je ceo moj život.

Počeo sam da sviram u bendovima sa 16, 17 godina i nikad nisam stao. Pisanje je došlo kasnije — shvatio sam da imam dara za melodiju, i samo sam nastavio da pratim gde me vodi.“

Dejvid Gilmor govori tiho, bez težine legende koju nosi, ali svaka rečenica ima mirnoću čoveka koji zna da umetnost ne spašava svet — ali spašava nas same. Pedeset godina posle Poželeo bih da si ovde, njegov ton je isti: blag, ali istrajan. I u tom tonu, možda, leži sva snaga Pink Flojda — i samog Gilmora.

Facebook

Najčitanije