Sve popularnija pank rok grupa “Savršeni marginalci” je osnovana posle raspada kultnog benda “Hladno pivo”.

Imali smo čast da sa članovima benda uživamo u razgovoru.

Piše: Ivana Đukić

Neke bendove raspad zaustavi, neke pošalje u penziju, a neke samo natera da promene ime. “Savršeni Marginalci” pripadaju ovoj trećoj, mnogo zanimljivijoj kategoriji. Nakon što je “Hladno Pivo” te 2022. godine završilo svoju zajedničku priču, Zoran Subošić Zoki, Mladen Subošić Suba i Krešimir Šokec Šoki odlučili su da ne odlože instrumente, već da nastave tamo gde im je, čini se, oduvek bilo najprirodnije – na bini, glasno, brzo i bez previše kalkulacija. Sa Hrvojem Krmpotićem Krmpom za mikrofonom, nastali su “Savršeni Marginalci”.

U početku je izgledalo kao povratak u prošlost. Prva tri albuma “Hladnog Piva” postala su osnova koncertnog repertoara, a publika je vrlo brzo pokazala da za te pesme nije potreban nikakav poseban marketing – koncerti su se punili, stari fanovi vraćali, a neke od pesama koje godinama nisu svirane ponovo su dobile život pred publikom.
 Ali, “Savršeni Marginalci” su, izgleda, od početka imali ambiciju da budu više od nostalgičnog izleta bivših članova velikog benda.

I upravo tu počinje njihova zanimljivija priča. Posle više od tri decenije provedene u jednom od najvažnijih regionalnih punk-rok bendova, oni i dalje zvuče kao ljudi koji nemaju nameru da se ponašaju u skladu sa svojim godinama, stažom ili statusom. Naprotiv – novi materijal pokazuje da im je i dalje stalo da budu glasni, duhoviti, beskompromisni i, što je možda najvažnije, svoji.

„Savršeni Marginalci“ zato danas deluju kao bend koji je pronašao prilično jednostavan recept za opstanak: ne bežati od prošlosti, ali joj ne dozvoliti ni da određuje budućnost, što su nam i potvrdili u intervjuu.

Posle 3-4 godine sviranja prva 3 albuma „Hladnog piva“, i dokazivanja da zvuk „Piva“ nije umro odlaskom Mileta Kekina, izdali ste prvenac „Siempre marginal“. Ta naslovna pesma nama deluje kao totalni obračun baš sa dotičnim, ex frontmenom? Ima li istine u tome ili mi učitavamo sopstveno viđenje pesme? Ili možda samo pesmom podvlačite svoj “marginalni” status, kao kontru establišmentu i mejnstrimu? 

Suba:
He, he, nije u pitanju nikakav obračun sa bivšim frontmanom, mada bi se moglo tako shvatiti. No, u tome je ljepota pjesništva da svaki slušatelj može pjesmu doživjeti na drugačiji način.

Pjesma “Basta estrada” opisuje potrebu čovjeka za bijegom od današnjeg totalno estradiziranog svijeta gdje kroz društvene mreže i ostale medije zavirujemo u obiteljski život, kuhinje i vile sa bazenima poznatih osoba i sami sebi ubijamo magiju onog što je nekad bilo čarobno i nedodirljivo. Mi smo generacija koja je izrezivala sličice naših glazbenih idola iz časopisa, strpljivo čekajući nove albume, ne očekujući od njih da nas hrane svakog dana svojim bjesomučnim izvještavanjem što su tog dana radili, gdje su bili i kako im se zove pas i na kraju da li je danas taj “preslatki” psić piškio i kakio. Da ne pričam o velikim floskulama o spašavanju svijeta, a prvog susjeda ne poznajemo niti smo mu spremni pomoći. Znamo da se vremena mijenjaju, ali to ne znači da mi to moramo objeručke prihvatiti. Marginalizam je naš odabir, prvo pomozi prvom do sebe, pa onda spašavaj svijet!

Zoki : 
Za nas marginalizam ne znači totalni sukob s mainstream kulturom ili s bilo kojim vidom pop kulture, ukoliko se radi o nečemu gdje se nalazimo kao ljudi nećemo nužno pobjeći od toga bez obzira na etiketu.

Krmpa :
Da rezimiram, punk u svojoj srži nosi duh marginalizma, no marginalizam nije ideološki pokret, nego životna filozofija, naš način razmišljanja i stvaranja s ciljem očuvanja umjetničke slobode kroz otpor establišmentu i nametnutim društvenim vrijednostima.
„Savršeni Marginalci“ nisu nastali da ufuravaju glazbu u marginalizam, nego da svojom glazbom izrazimo svoj originalan i autentični, ali prvenstveno marginalistički pristup stvaranju.
Danas u eri digitalizacije granice mainstream-a, margine su postale fluidnije, ali bit je ista: glazba sa margine uvijek pronalazi način da izrazi ono što mainstream i dominatna kultura često zanemarije i potiskuje. Zato mi kao „Marginalci“ u pjesmama pomičemo granice, istražujemo nova zvučna polja i rušimo predrasude, čime potičemo slušatelje na dublje promišljanje. 

Kakve razlike među publikom primećujete kad uporedite poslednje godine „Hladnog piva“ sa prvim godinama „Marginalaca“, koji su svirali „Pivo“ i sada kada imate novi album? Možete li da nam uporedite praktično ta tri perioda, kako se publika kada ponašala? Bar ono što vi vidite sa bine.

Suba:
Mi smo kao „Hladno pivo“ uvijek imali malo podijeljenu publiku, što se tiče ukusa. Onu koja je voljela samo naša prva tri albuma, onu koja je voljela više zadnjih pet i onu koja je rasla sa nama i prihvaćala da smo se mijenjali kroz odrastanje, pa su voljeli svih osam albuma. Iskreno meni je uvijek falilo malo više brzog i žestokog zvuka na zadnjim albumima, ali band je kompromis i kad ti trojica kažu da si pija,n legneš i valjaš se. No kad je Mile objavio da odlazi iz „Hladnog piva“, ostali smo malo u šoku, jer nitko od nas trojice nije imao plan B, tako da smo se odlučili za varijantu “natrag u garažu”, nazvali našeg starog prijatelja Krmpu, pričekali Zokija da se vrati sa dugog afričkog putovanja i krenuli na novo, savršeno marginalno putovanje.

 Posljednje godine “Hladnog piva” smo proveli kao headlineri na festivalima i punili dvorane. Koncerti su bili euforični što i priliči jednom bandu koji je trajao 35 godina. Prvi koncerti “Marginalaca” su također bili euforični, jer su ljudi bili željni starih pjesama “Piva” sa prvih albuma, koje su malo bile zapostavljene, ali što je band bez svog autorskog albuma i nove publike? Znali smo da ćemo puno vremena izgubiti na objašnjavanje što mi to sad sviramo, da će biti pitanja kao “Da li je to tribute “Hladno pivo” band?” i slično. Ono što mi sa bine vidimo, a i recenzije govore tako, mi smo punokrvni punk-rock band sa upravo izašlim “4.” albumom koji gdje god nastupi, nikoga ne ostavi ravnodušnim. Znači da radimo nešto opako dobro što će većina publike kad tad prepoznati i pojuriti u prve redove.

Zoki : 
Kao “Hladno pivo” smo na počecima bili neiskusni i nabrijani kao i svi mladi bendovi, zabijali se glavom u zid pošto-poto. Danas imamo iskustvo i znamo kako je biti na početku, paaa… skoro na početku. Svjesni smo da će put biti dug i stjenovit, bitno je da sviramo svoje.

Pre 2 meseca imali ste veliku svirku u Beogradu sa „Goblinima“ na otvorenom u Luci Beograd.
Možda znate da gomila mlađanih pankera nije dolazila pred binu, sve dok nije čula „Gobline“, jednostavno nije znala ko ste.

Suba:
Odlična svirka i hvala našim dugogodišnjim prijateljima „Goblinima“ što su nam dopustili da im budemo support na tako opakom koncertu.
„Hladnom pivu“ je trebalo cca 6 godina od osnivanja da izda album, počne tek svirati po klubovima i sramežljivo po festivalima, a 17 godina do prve rasprodane dvorane. Tako da se nama nikud ne žuri. Been there, done that! Pomalo će stvari stati na svoje mjesto. Mi nemamo Tik-tok i jedva se snalazimo u svijetu društvenih mreža da bismo na brzinu očekivali rezultate kod mlađe publike. He, he, onaj tko radi ne boji se psa! Izbacivati ćemo album po album i čekati da nas i mlađi počnu slušati. Na kraju krajeva, mi smo tek u srednjim pedesetim godinama, pred nama je još jedna karijera. Malo ljudi se može pohvaliti da je u životu odradilo dvije karijere, samo se nadam da nećemo morati i treću…:-))))

Zoki : 
U tome i jeste čar, imaš samo koncert i pjesme, bez slave ;).

Krmpa :
Vrijeme će reći svoje, jer naša glazba je najsnažniji oblik komunikacije sa publikom, nebitno da li nastupamo u malom klubu za 100 ljudi ili kao support većem bandu ili na velikom festivalu, bitno je da je publika zadovoljna što su vidjeli i čuli, da su osjetili energiju, te otišli kući sretni i zadovoljni. Kada radiš nešto što voliš, ništa ti nije teško, samo trebaš znati uživati u tome. 

Kako mladi danas mere ko su pravi pank rokeri? 

Suba:
Pretpostavljam da stvari nisu niti približno slične kao kad smo mi bili mlađi. Mi smo se striktno prepoznavali prema glazbi koju smo slušali, a tako smo se i družili, kužili svijet oko sebe i stvarali svoj osobni pogled na svijet. Njima je vjerojatno puno teže plivati u overloadu informacija koje dolaze sa ekrana pa tako i mjeriti stvari. Najbolje bi to bilo pitati ChatGPT….:-)

Zoki:
Pa ne postoji priručnik za pank rokera kao niti za bluesera ili metalca, ili jesi ili nisi.

Krmpa :
Možda se godinama punk rock nešto promijenio, ali razlog zbog kojeg i dalje postoji nije.
Prije se bunt iskazivao prema establišmentu, konzervatizmu i autoritetu , a danas su to isto zamijenile društvene mreže i kojekakvi algoritmi koji lažno prikazuju kako je život savršen. Danas gledam nove generacije punkera koji slušaju i-tunes, spotify, tetovirani su od glave do pete imaju svoj biznis ili normalan posao (što je prije bilo teško zamislivo zbog predrasuda u društvu), no punk rock im je ostao kao ispušni ventil u kojem se slobodno dalje mogu nesmetano deklarirati riječima: “Jebite se, ne želim biti to što očekujete od mene. Želim biti svoj. Autentičan. Originalan. Marginalan”. Punk rock glazba je i dan danas jedan od načina da to kažeš. 

Koliko vam je stalo da osvojite i stare fanove „Hladnog piva“, možda baš one koji su najviše pogođeni raspadom mnogima omiljenog benda?

Suba:
Naravno da nam je stalo do starih fanova, to je naša publika koja je ostala bez omiljenog banda i sigurno im nije bilo lako. Vjerojatno su se osjećali kao ja nakon raspada grupe „System of a Down“, čiji sam još uvijek veliki obožavatelj bez obzira što nisu zadnjih 20-ak godina snimili ništa novoga, ali su mi zato „Scars on Broadway“ Darona Malakiana i solo albumi Serja Tankiana malo nadomjestili žeđ za „System of a Down“. Pratim njihov rad. Pretpostavljam da se tako osjećaju i naši fanovi pa će se s vremenom pomiriti s time da sad postoje neke druge dvije varijante „Hladnog piva“.

Zoki:
Sviraš pred publikom i ko se zakači zakači, nema tu neke mistifikacije. „Hladno pivo“ ne postoji, ovo je novi bend sa nekim starim i nekim novim pjesmama.

Krmpa : 
Tko voli prva tri albuma „Hladnog Piva“, mislim da ga logični, ali direktni, razigrani i melodični punk rock nastavak stvaralaštva „Savršenih Marginalca“ neće razočarati.   

Kako se album “Siempre marginal” kotira pred publikom?

Suba:
Iskreno mi smo zasad prezadovoljni kako je publika prihvatila naš novi album.
Neki kažu da im je to logičan nastavak nakon prva tri albuma „Hladnog piva“, a neki da im je to čak i bolje od „Hladnog piva“. “Sto ljudi, dvjesto jaja”, kaže stara narodna…:-)
 Uglavnom, uklapa se u repertoar starih pjesama „Piva“.

Krmpa :
Za razliku od novonastale “scroll-culture” generacije koja ne može ni 10 sekundi biti fokusirana da presluša niti jednu pjesmu, našim slušateljima i fanovima treba dati vremena da preslušaju album, bace komentar i daju palac gore. Kolegama glazbenicima je recimo bilo odmah interesantno poslušati produkciju Jason Livermorea iz Blasting room studios, te mastering vinila od Paul Logusa, jer smo za istinske punkrockere, koji isključivo vole preslušati nove albume na vinilu, album “Siempre Marginal” lanisirali da bude dobavljiv sa 11.9. u vinilnom izdanju u svim boljim prodavaonicama ploča. 

Koga na svirkama više viđate – stare fanove „Hladnog piva“, željne panka i novih stihova ili klince koji vam daju šansu? 

Suba:
Viđamo i jedne i druge. Puno nam znači kad nam neki stari fan dođe i kaže da nam je Krmpu sam bog poslao i da zvučimo bolje nego ikad. S druge strane, lijepo je vidjeti i mlada lica razrogačenih očiju koja gledaju kako starci skaču i deru punk kao da nam je ponovno 18 godina. No, zasad mi se čini da je više onih starih fanova.

Krmpa:
Onako slikovito dok matorci piju pivo i bleje iza, mlađarija u prvim radovima skače, peva i pravi haos hahaha … yeah me like. 

Osvojili ste na hijade fanova širom regiona iako ste oduvek bili marginalni bend, a onda su počeli da vas porede sa “Ribljom čorbom” ovde, u stilu “ma, to svi slušaju”.   Ko sad sluša “Savršene Marginalce”?

Suba:
Nekako mi se čini da nas slušaju najviše fanovi koji su obožavali prva tri albuma “Hladnog piva” bez obzira na godine. Mi smo još u fazi stvaranja nove publike. Svirati, svirati i samo svirati je najbolji način komunikacije.

Zoki:
Super je to kad dođe netko poslije koncerta i kaže: “.. Jbt nisam ni znao da ste to vi, ja mislio neki cover bend za kurac, aa kaad ono…”.

Krmpa:
Gle iznenađenja haha, našalim se uvijek i da volim komunikaciju sa publikom… često čujem iz publike onu:” jao pa odkud ti iz hardcore-a u punkrock? Ja im uredno kažem “jebeš tog hardkoraša koji nije svirao i slušao punkrock”. 

IVANA ĐUKIĆ